-Autor: Nadežda Milenković

Postalo je normalno – ne, postalo je uobičajeno, kao što i prebijanje u porodici može da se uobičaji ali nikada ne postane i normalno – dakle, postalo je „normalno“ da ne dobijete kaznu za divlju gradnju, ali da dobijete kaznu što ste očistili divlju deponiju, da se ljekarski pregled čeka godinama, a inspekcijski nadzor nad svim mostovima dužim od sto metara navodno obavi u samo jednom radnom danu, da vlast ne ruši nelegalni objekat u zaštićenoj zoni, a da se svako malo obruši potporni zid na takozvanom koridoru, da ne možete da odbijete nezakonito nametnutu platnu karticu, ali možete da ozakonite dokazano plagirani doktorat…
A kad stvari tako stoje, onda je „logično“ i govoriti da je narod spreman da ratuje za Kosovo, ali ne smije da iskaže podršku vlastima jer se boji odmazde jednog predstavnika crkve, dvije direktorke nevladinih organizacija i nekolicine opozicionara. I to opozicionara koji ništa ne rade osim što se brčkaju u skupocjenim ljetovalištima, ali su ipak „natjerali“ njemačku kancelarku da bude protiv „razgraničenja sa Kosovom“.
U takvoj zemlji naravno da je onda moguće i zahtijevati bezrezervnu podršku za predlog koji se oteže kao Đekna, još ga niko nije obnarodovao, a ka’ će ne znamo. Ali vlast svejedno traži da svi stanemo jedinstveno uz predsjednika države iako on sam uporno govori da ne zna „rješenje za Kosovo“. On samo „želi da u istoriji ostane upisano da je pokušao da riješi problem Kosova“, što je ujedno valjda i jedino mjesto u istoriji koje je već prebukirano – ne samo da su pokušavali svi koji su vodili i Srbiju i Jugoslaviju, nego smo i u najnovijoj istoriji imali predsjednika koji je to pokušao, ali je njegov pokušaj (Nikolićeva „Platforma za Kosovo“) ostao u fioci tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika države.
Predsjednica Vlade, koja takođe kaže da Vlada nema zvaničan stav o Kosovu, isto je zatražila da građani „stanu iza hrabrog i odvažnog Vučića“. (Hrabar i odvažan, zar to nisu sinonimi ili joj se činilo da jače zvuči?) Ona, doduše, za razliku od tzv. „gradonačelnika sa Kosova“, ne prijeti da će „biti primorana da potraži po kućama i vilama“ one koji ne stanu iza hrabrog i odvažnog iako je predsjednik države u svom najnovijem zaposjedanju TV Dnevnika lijepo objasnio da to nije prijetnja već samo nespretna izjava. Jer je valjda normalno da banete u kuću onome ko se ne slaže sa vašim mišljenjem. Ili da ga sačekate ispred kancelarije, kao Olivera Ivanovića.
Srećom, pa su se mnogi odazvali javnom pozivu da se iskaže blanko podrška. Skoro da nema ko se od podržavalaca vlasti nije zapljunuo, a pritom i pljunuo po svima koji nisu spremni da obožavaju sami „pokušaj“ da se rješava situacija sa Kosovom. Postalo je „normalno“ ne da predsjednik države polaže zakletvu građanima već da je građani polažu njemu. I da ko ne položi zakletvu – dobije letvu u glavu.Peščanik.net